Piše: Mirjana Mićić
U poslednje vrijeme sve ih češće i u većem broju srećemo pored rijeke Drine, u selima, na putevima, pa i samom gradu. Neke majke djecu, umjesto ranije babarogom, sada plaše migrantima, a i poneki moji sugrađani nisu baš najsretniji kada ih vide. Ne znam zašto, vjerovatno su u pitanju razne predrasude koje imaju prema ovim nesretnicima koji bi samo da odu tamo gdje misle da će im biti bolje. U Zvorniku su samo u prolazu, i to je ono što raduje one koji se žale da ulaze u napuštene ili prazne kuće da bi prespavali, pa nastavili dalje.
Ne poznavajući ove krajeve često i zalutaju, jer im umjesto da pomognu, neki sugrađani odmažu upućujući ih namjerno u pogrešnom pravcu, u zabiti, tamo gdje ni puta ni ljudi nema. Ima i onih koji su na migrantskoj muci zaradili i biznis razvili, prebacujući ih noću čamcima preko Drine, pa onda u zagušljivim vozilima dalje, za dobre pare. Uostalom, pisalo se o tome predhodnih dana itekako, i spominjala imena i nekih “uglednih” osoba koje su u tome učestvovale.
Nije lako svoj dom napustiti i krenuti u nepoznato, mnogi na tom putu i zauvjek ostanu, ljudi su kao i mi, i jedna izreka kaže što ne želiš sebi ne poželi ni drugome. Mnogi od nas su uostalom izbjeglištvo osjetili na svojoj koži i znaju šta znači kada sve što imaš u jednu torbu stane, i kreneš tamo gdje te niko ne čeka raširenih ruku. Migranti će biti i proći, nije im ni cilj da ovdje ostanu, kao ni nama, ali najvažnije je čovjek u svakoj situaciji biti ...
