Dana Tošić I Milena Zekan - između đačke klupe i katedre u istoj školi

k;k

 

U ovom nastavku predstavljanja monografije zvorničke srednje škole  pod naslovom “Tragom jednog stoljeća” prenosimo tekst o dvije, prvo učenice, a zatim i profesorice srednjoškolskog centra - Dani Tošić i Mileni Zekan.

Hvala autoru monografije Stanislavu Tomiću na ustupljenom “materijalu”, a ove dvije profesorice, inače  dobre dugogodišnje prijateljice i koleginice , su iako već više godina u penziji i dalje jedne od omiljenijih profesorica  mnogih učenika kojima su predavale prva-ruski jezik, druga - biologiju.

gfdd

Dana Tošić, profesorica ruskog jezika, školovala se i čitav radni vijek provela u Srednjoškolskom centru u Zvorniku. Ona je nakon završetka četvorogodišnje osnovne škole, završila Nižu realnu gimanziju zajedno sa profesorom Đorđom Vidakovićem, a potom i gimnaziju. – Bili smo zaista jedna izuzetna generacija, a razrednik nam je bila čuvena Julijana Lazarević. Kao najbolje odjeljenje, te 1965. godine, dobili smo nagradu od 65.000 dinara i otišli na ekskurziju na more, u Vodice – kaže Tošićeva i dodaje da su učenici iz te generacije kasnije napravili uspješne karijere u različitim oblastima. Iako je u gimnaziji učila francuski jezik, htjela je da studira engleski jezik, ali pošto se fakultativno učio samo godinu dana to nije bilo moguće pa je upisala ruski jezik.

- Apsolvirala sam 1969. godine, a već naredne završila fakultet i počela da radim tada u Ekonomskoj školi u Zvorniku. Prije toga sam sa suprugom živjela na Sokocu, ali tu nije bilo posla za mene i kada sam dobila radno mjesto u Zvorniku i on je prešao ovdje – priča Dana Tošić i dodaje da ne želi da izdvaja posebno neku generaciju ili pojedinca te ističe da joj je drago da je među njima bilo dosta ljekara, inženjera, nastavnika, uspješnih ljudi u različitim profesijama.
Dana Tošić iz svojih školskih dana posebno pamti ekskurziju u Opatiji, gdje su kao srednjoškolci bili smješteni u jedan reprezentativan hotel. – Tada su neki učenici prvi put vidjeli lift i krenuli da se voze liftom. Malo gore, malo dolje, a ostali gosti su se sa čuđenjem pitali ko su ova djeca i odakle su došla – sa smijehom priča profesorica Tošić.
 

kl;k

Profesorica biologije Milena Zekan je još jedna od profesorica koje su srednju školu završile u ustanovi u kojoj su kasnije provele čitav radni vijek. Ona je četvorogodišnju osnovnu školu završila u Kravici, nakon preseljenja roditelja školovanje nastavlja u Zvorniku, gdje je završila gimnaziju, a razrednik joj je bila, po disciplini i odgovornosti u radu, čuvena Barbara Negrojević.
Za upis na studije biologije na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu presudno je uticao bratov poklon, mikroskop koji je kupio u LJubljani, gdje je studirao mašinstvo.

– Tada sam se prvi put susrela sa mikrosvijetom, a doktor Pavle Ignjatović mi je poklonio pločice za uzorkovanje materijala pod mikroskopom. Bila sam jedna od deset najboljih studenata i ponuđeno mi je da radim na fakultetu i bavim se ekologijom, što sam odbila jer samo voljela isključivo mikrobiologiju i fiziologiju, tako da sam 1969. godine dobila posao u Gimnaziji „Petar Kočić“ jer je direktor škole postao bivši profesor bilogije Čedo Lazarević, koji mi je puno pomogao u nabavci opreme, te smo radili dosta praktičnih stvari. I tada mi je puno pomagala profesorica Barbara. To je bio divan kolektiv i bilo je zaista zadovoljstvo raditi sa njima. Bilo je oko petnaestak profesora, po jedan za svaki predmet – ističe Milena i dodaje da je kroz školu prošlo puno dobrih učenika, uspješnih ljudi, ali se rado sjeća susreta sa jednim od učenika prije desetak godina. – On me je pozdravio na ulici i rekao da se i sada sjeća Stanijusovih ligatura, što je nakon 40 godina od završetka škole nevjerovatno.

k;k

Milena Zekan rado se sjeća svojih srednjoškolskih dana kada je trenirala gimnastiku, a u ekipi je bila i Nada Obrić. Trenirao ih je Barbarin suprug te Milena kaže da su tako imali i drugog oca i majku koji su im u svemu pomagali, a niko od trenera nije primamo naknadu za svoj rad. NJihov klub je bio drugi na republičkom nivou te su izborili nastup na saveznom takmičenju. – Za takmičenje u Beogradu nismo imali opremu te smo od muškog fudbalskog kluba „Drina“ pozajmili patike i trenerke. Naravno, sve to je bilo preveliko za dva ili tri broja. Kada smo šetali centrom Beograda, u tim trenerkama i patikama, čuli smo da iza nas govore da smo prave Šveđanke. Ubrzo smo shvatile da nam ne dijele komplimente nego da misle da smo seljanke. Od tada je za svaku osobu za koju smo htjeli da kažemo da je „seljanka“ ostao naziv „Šveđanka“ – kroz smijeh je ispričala Milena Zekan.

Prokomentariši

Plain text

Zaštita
578493621Unesite mišem ovo: 9311