Laži, laži me ...

Piše: Mirjana Mićić

Jeste li primjetili da ljudi poslednjih godina sve manje drže do date riječi i olako daju obećanja koja ne mogu ili neće da ispune. Ništa lakše nego reći da će nešto uraditi i slagati. Možda im je neprijatno da vam kažu istinu u lice, da vas odbiju, pa misle da je bezazlenije obećati i “nestati”.

Uvijek sam za to da se kaže istina ma kako neprijatna bila jer bolje je razočarati se odmah nego kasnije. Ili griješim ? Možda neki od nas vole da žive u neznanju, prolongiranju suočavanja sa razočarenjem i neprijatnom spoznajom o nekim ljudima kojima su vjerovali ili se od njih nadali nekoj pomoći.

Kad vam neko nešto obeća primite to s rezervom, jer što manje očekujete manje ćete kasnije biti iznenađeni (prijatno ili neprijatno) jer ima i suprotnih primjera, ali rijetko. I nije riječ samo o političarima, mada su oni u kategoriji onih koji najmanje govore istinu i najčešće daju lažna i prazna obećanja, već i mnogi drugi, naročito kad je u pitanju neka usluga. Providna su njihova prenemaganja i iznalaženje raznih izgovora da bi se opravdali prodavajući “maglu”, izbjegavanje susreta i javljanja, ignorisanje telefonskih poziva i slične metode kojima se služe da bi na kraju sami shvatili da je bolje da od svega dignete ruke, uvidjevši sa kim imate posla.

Istina, ima i časnih ljudi i u politici sa kojima odmah znaš na čemu si, ima ih i u gradskoj upravi i na drugim pozicijama i mjestima, ali su rijetki. Većina laže ,maže, obećava i folira, a tek sada u ovoj izbornoj godini. Ljudi često od njih nešto traže, najčešće posao za sebe ili nekoga iz porodice, ali treba biti realan i u zahjevima i obećanjima, manje će kasnije da “boli” kad se nečije pravo lice ogoli.

Još je Vinston Čerčil rekao da se najviše laže u ljubavi, lovu i pred izbore, a sad su mutna vremena, pa ko šta ulovi, a ko ostane praznih šaka ...