Nema više naše Ozrenke

11

 

Otkako nas je u februaru mjesecu zatekla vijest o iznenadnoj bolesti naše Ozrenke
Martinović, nadali smo se da će ozdraviti, da će pobjediti u borbi sa opakom bolesti jer smo znali da je borac po prirodi, uporna, žilava, da se ne predaje tako lako. Ali, nažalost, izgubili smo je, otišla je prerano, ostavila sve nas koji smo je poznavali u dobokoj tuzi i nevjerici.

Dugo sam je poznavala, kao komšinicu, brižnu majku Planinke i Milice, nježnu baku male Iskre, suprugu Vojina kome je uvijek bila podrška u svemu. Brza, spretna na poslu, i privatno, često u nekoj žurbi jer je nastojala da sve uradi na vrijeme i na najbolji način. Malo vremena za razgovor, za pritužbe na nepravde života, probleme koje nam postavlja, ali sve je to potisla vijest o podmukloj bolesti koja je napala. Žao mi je što je tada nisam shvatila ozbiljno, što nismo našle više vremena da se ispričamo o njenoj unukici, djeci, bolesti.

Sa zabrinutošću ali i nadom, njene kolege kao i sugrađani pratili su njen boravak u
bolnici, lječenje, dali neophodnu krv, radovali se kada je puštena kući, očekujući da će sve krenuti nabolje, da će se oporaviti, vratiti u poštu, na svoje radno mjesto. Ali, nije se dalo.

Draga moja Ozrenka, žao mi je što nisam došla da te ispratim, ali nisam znala, niko
mi nije javio, i kiša je plakala zbog tebe. Možda i zato što ne mogu da se pomirim sa tvojim neočekivanim odlaskom, očekivaću da te ponekad sretnem u prolazu, i očima tražiti iza šaltera, kada dođem u poštu. I uvijek će te pamtiti, u tvojoj Planinki i Milici prepoznavati i o tebi sa njima pričati, sa ljubavlju sjećati i tiho plakati jer nije pravedno da te više nema ...

Prokomentariši

Plain text

Zaštita
267135489Unesite mišem ovo: 5511