Tatine kćerke i sinovi

Piše: Mirjana Mićić

Jedna tatina kćerka narednih dana u gradu otvara veliki, luksuzni ugostiteljski objekat. Tek joj su joj 24 godine, a vlasnica takvog i tolikog objekta. Odakle joj lova? Pa dao tata, a odakle njemu to on zna, mada bi se za ovo pitanje trebao još poneko od poreskih i ostalih institucija, zainteresovati.

I dok druga “djeca” koja nemaju bogate i snalažljive roditelje moraju u inostranstvo da kopaju, čiste, čuvaju babe, molerišu i obavljaju ostale poslove do kojih mogu doći, jer ovdje zbog stranačih, rođačkih, švalerskih, zemljačkih i oslalih veza ne mogu doći do radnog mjesta, nekima poput ove tatine kćerke pare same padnu sa neba.

I nažalost nije jedina, ima i drugih tatinih i maminih kćeri i sinova kojima su oni
obezbijedili lagodan život bez truda i znoja. U njenom restoranu pare će trožiti oni koji su do njih, lako poput nje došli, dok će oni drugi, od svojih roditelja koji nisu “uspješni”, koji nemaju dobre veze i novac koji otvara sva vrata, žicariti koju marku za kafu.

Njoj je tata poklonio restoran, ima onih i u Zvorniku koji su sinovima i kćerima kupili diplome, radna mjesta, klinike, preduzeća, stanove, poslovne prostore, luksuzne automobile. Da ne govorim o drugima i kreditima od nekoliko miliona, voćnjacima, tenderima i slično što im očevi na poziciji poklanjaju umjesto ranije igračaka. Koje mogu ponekad biti i opasne, poput električnog trotineta zbog koga dijete jednog takvog oca zamalo nije stradalo. Uostalom, o njima sve govori pjesma “Guzonjin sin”.

I šta od takve djece očekivati kada sve na tanjiru dobiju, šta će i koga ona cijeniti osim para i tatinih veza i pozicija koja su im omogućila život za kakav se ona sama nisu izborila, niti novac zaradila. Da li je sreća u bogatstvu ili život i sreću čine druge stvari. Srećom, ima i onih drugih mladih ljudi koji debelo zagriju stolicu dok uče, studiraju, koji teško rade da za život zarade, koji se sami probijaju kroz život i koji ne žele da budu poznati samo kao mamini i tatini sinovi, i kćeri...