Advokat Miloš Perić – podsjetnik na izvorno značenje riječi gimnazija

1

 

Miloš Perić je rođen 1952. u Zvorniku, gdje je završio osnovnu školu i Gimnaziju „Petar Kočić“. Gimnaziju je upisao 1967, a završio 1971. godine kao đak generacije u današnjem smislu, premda u to vrijeme nije bila ustanovljena ta vrsta nagrade, niti „Vukova diploma“, da su tako imenovali đake koji su imali sve petice. Jedino priznanje je imao kroz to što je upisao Pravni fakultet u Beogradu bez prijemnog ispita. Imao je indeks broj 71/9, a to zapravo znači da je bio deveti na spisku upisanih na Pravni fakultet u Beogradu koji je te godine upisalo 1000 redovnih studenata. To je, kako kaže Miloš, dokaz da su vrednovali njegov uspjeh u zvorničkoj Gimnaziji.

Fakultet je završio 1975. godine, u roku. Njegova želja je bila da se vrati u Zvornik da radi u pravosuđu, te se kao pripravnik zaposlio u tužilaštvu u Zvorniku, položio pripravnički, bio izabran za zamjenika tužioca, a onda je otišao i odslužio vojsku, pa se vratio i nastavio da radi na mjestu zamjenika tužioca. Poslije toga je dvije godine radio kao sudija u sudu u Zvorniku, nakon čega je postao tužilac, odnosno rukovodilac tužilaštva u Zvorniku. Zatim je otišao u Tuzlu za zamjenika 
okružnog tužioca 1983. godine i na toj funkciji je bio do 1992. godine. U periodu 1992-1997. godine uslijedio je rad u tek osnovanom Okružnom sudu u Bijeljini u kome je Miloš Perić bio jedan od prvih sudija, a onda se odlučio za advokaturu i, kako je sam rekao, gdje će nego u svoje rodno mjesto, Zvornik u kome je advokat od 1997. godine pa sve do danas.

– Školski dane pamtim kao divna vremena. Svaka mladost je lijepa, a školski dani su najljepši. Moja generacija je deseta po redu generacija zvorničke Gimnazije. Imali smo dosta stroge profesore, koje smo mi malo i kudili u to vrijeme, ali smo im kasnije bili zahvalni, jer su nas stvarno osposobili za naredne korake, stvarno su nam davali znanje koje je bilo podloga za naš kasniji uspjeh u životu i afirmaciju na svim poljima. Nas  su smatrali uspješnom generacijom.  Najduže smo bili zajedno od prvog do četvrtog razreda, a i kasnije, kroz redovne proslave godišnjica mature, smo pokazali da smo  jedinstveni - navodi Perić osvrćući se u nastavku i na profesore.

11

– To je generacija koja je imala stroge profesore počev od čuvene Barbare Negrojević, preko Čedomira Lazarević, zatim Branka Kostova, Julijane  Lazarević i drugih. Prof. Lazarević je bila vrlo stroga, ali pravična i stvarno nas je učila pravilnom govoru, književnosti, razvijala kod nas  naviku da čitamo.  Profesor Vojin Pažin koji nam je predavao matematiku, nije bio strah i trepet poput nekih drugih profesora, ali smo ga se bojali zato što je matematika težak predmet. Uz učenje i uspjeh u gimnaziji stizao sam da budem i aktivan sportista. Igrao sam košarku u KK Zvornik, kasnije KK Drina, što je bilo vrlo značajno budući da tada nije bilo profesionalizma. Od 12 igrača u košarkaškoj ekipi bilo je sedam gimnazijalaca, a samo iz mog razreda u prvoj postavi su igrala tri igrača: Vitormir Popović, Miloš Maksimović, i ja. U generaciji Miloša Perića bila je košarkašica Amira Mustafić koja je igrala košarku za sarajevsku Bosnu i tuzlansko Jedinstvo koje je nekad bilo evropski šampion. Ona je svojevremeno bila vrhunski sportista i to uz studije u Sarajevu. 

3d

– Iz moje generacije istakao bih, s druge strane Drine, Dragana Kostadinovića i Milenka Jokića. Oni su bili izvanredni matematičari. Dragan Kostadinović je završio Vojnu akademiju, smjer inženjerstvo. Milenko Jokić je završio elektrotehniku i, koliko mi je poznato, bio jedan od direktora u termoelektrani u Obrenovcu. NJima možemo dodati i Jovicu Markovića, uspješnog arhitektu, Milana Jeremića, tehnologa, Stjepana Birčakovića, adokvata u Zrenjaninu, Miru Janjić, udatu Ivanišević, ljekara u Beogradu. Sajka Grbić je takođe ljekar, ali negdje u inostranstvu, kao i Ifeta Hadžialić, arhitekta po zanimanju, a živi u Norveškoj. Savka Bošković, djevojačko Nikolić, je ovdje, pravnica u Centru za socijalni rad. Salih Fidahić je elektro-inženjer, radio je do rata u Fabrici glinice, a sad je u Americi sa porodicom. LJilja Ostojić je završila književnost i, poput Razije Hadžiefendić ili Medihe Aganović, koja je nekad bila sudija u Zvorniku, negdje je u inostranstvu. Neka mi oproste ako sam neke zaboravio. Uglavnom su to fakultetski obrazovani i vrlo uspješni ljudi - zaključuje Perić.

“Kao gimnazijska ekipa imali smo dva učešća na Malim olimpijskim igrama. To je bilo takmičenje srednjih škola BiH iz različitih sportova. Naša škola je imali jaku košarkašku ekipu i igračko iskustvo koje smo stekli igrajući za Drinu. Te prve godine (1969) osvojili smo treće mjesto na takmičenju srednjih škola BiH, a sljedeće 1970. godine drugo mjesto. 
Igrali smo finale u punoj Skenderiji pred skoro osam hiljada gledalaca. 
Kada smo osvojili bronzu, 1969. godine našoj školi medalje su dodjeljivali tadašnji košarkaški reprezentativci Jugoslavije među kojima je bio i Radivoj Korać koji je predao medalju Miši Lisici. Meni je medalju predao čuveni Rato Tvrdić. Tu je bio i Vladimir Cvetković. Tada nam je rekao: „Gdje ste moji Zvorničani!“, pošto je on rodom iz Loznice, a naš trener je bio njegov brat Slobodan. Ceremonija oko dodjele medalja bila je završena oko osam ili devet sati naveče. Mi smo imali autobus za Zvornik u deset sati iste večeri, a ujutru nam je profesor rekao da dođemo tek na treći čas, kad je pauza, sa medaljama da profesori i direktor nešto pripreme. 
Kad smo došli čujemo da je Radivoje Korać poginuo. To nas je sve pogodilo, pogotovo što smo veče prije toga primili od njega medalju”.

Očigledno je košarka krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina proteklog vijeka bila vrlo popularna u Zvorniku. Od tada zapravo datiraju počeci organizovanog igranja košarke u Zvorniku. Postoji i tu jedna anegdota koju nam je ispričao Miloš Perić.

– Ja sam čuo da su neki ljubitelji košarke htjeli da naprave prve koševe u Zvorniku pa su dali nekom majstoru da im napravi obruče, a on je napravio premjer koševa prema fudbalskoj, a ne prema košarkaškoj lopti. Kad su preuzeli koševe, onda su tek konstatovali da košarkaška lopta ne može da prođe kroz taj obruč, tako da ga je majstor morao praviti nanovo. Velika sportska rivalstva bila su između gimnazije i ekonomske škole. Mislim da su gimnazijalci u košarci bili neprikosnoveni, a učenici ekonomske škole u fudbalu ili rukometu.

Ovu priču uspješnog đaka zvorničke Gimnazije treba sačuvati ne samo zbog toga što iz nje saznajemo štošta iz prošlosti, već i zbog toga što nas  ujedno podsjeća na izvorno značenje riječi gimnazija i na antički ideal neraskidivog jedinstva fizičkog i intelektualnog obrazovanja.

(Izvor: Monografija: Tragom jednog stoljeća - uspješne priče nekadašnjih đaka)
 

Prokomentariši

Plain text

Zaštita
873956412Unesite mišem ovo: 2762