Piše: Mirjana Mićić
Oglasne table u našem gradu glavni su “izvor” informisanja stanovništva ko je umro, ko šta izdaje, prodaje, kad ko i gdje igra kakvu utakmicu ili ima sportsko takmičenje ili se održava neka manifestacija. Poslednjih mjeseci ovih dešavanja je sve manje naravno zbog kovida, a sve više smrtovnica na njima, jer korona hara. Skoro svakog dana od te bolesti ili sa njom, umire neko od naših sugrađana. I skoro da nema nikoga od nas kome neko blizak kao prijatelj, rođak ili komšija nije bio zaražen, sa manje ili više izraženim simptomima. Neki su prošli bez većih problema, osim što su morali biti 15 ili više dana u (samo)izolaciji, dok su drugi dospjeli i na respiratore, izgubili apetit i kilograme. Iskustvo skoro svakog oboljelog je drugačije, neko je imao jedne, nego druge simptome, ali su bolnice, pa i naša pune onih koji bi da se testiraju i provjere svoje zdravstveno stanje.
Neki građani umorni od svakodnevnih brojki koliko je ljudi još obolilo ili preminulo, predlažu da se saopštenja o tome i ne objavljuju, drugi pak žele da znaju kakva je situacija , da li se ili ne situacija smiruje, dokle su došle razne faze ispitivanja vakcine i druge pojedinosti vezane za ovu zarazu koja predugo traje. Razne preventivne i zaštitne mjere i ograničenja i dalje traju, jedni tvrde da je sve to neka svjetska zavjera, vrsta hemijskobiološkog rata, drugi da virus nije šala i da treba da se čuvamo mada sve predugo traje, a posledice su sve veće.
Da nam je neko ranije pričao šta nas čeka ne bi vjerovali. I da će nam bolnice biti prepune, i zemlje izolovane, zatvorene jer u strahu su velike oči, a svako se od pošasti brani i čuva na svoj način. Zbog korone svi smo u koroti, crnilu, žalosti jer ništa nije kao prije ...
