Sarma ?!

11

 

Piše: Mirjana Mićić

Žali mi se poznanica koja godinama prodaje voće i povrće na pijaci da posla i kupaca skoro i da nema, da nikad nije bilo gore i da ni sama ne zna da li da se mrzne, i dalje čekajući da ko naiđe i šta kupi, ili da ide kući. Najčešće mušterije pazare pola kilograma kakvog jeftinijeg voća, koju bananu, krompir, malo pasulja. Ima i onih koji je mole da im ostavi natrulo povrće jer bolje išta nego ništa. Na “zelenoj” gradskoj pijaci i tezgama nema šta nema, razno egzotično i južno voće, agrumi, povrće koje smo ranije viđali samo ljeti, a sada ga ima tokom cijele godine jer se uvozi sa raznih strana i zemalja.

I dok jedni muku muče kako da sastave kraj sa krajem, čujem prije neki dan razgovor dvije žene gdje jedna kaže da djeci prije škole svaki dan pravi uštipke ili prženice, jer nema šta drugo, a sagovornica potvrđuje, pojedini, istina u manjini, žive i uživaju. I mogu da priušte od ptice mlijeko. To me podsjeti na onaj vic, mada smiješno nije, kada je žena došla da kupi prve krastavce pa kad je čula pošto su reče da su preskupi. “Nisu, nego se ti nisi dobro udala” odgovori joj prodavačica.

Možda je stvarno tako, možda smo mi luzeri, jadnici i gubitnici jer se nismo snašli, obogatili, “uspjeli” u životu. Jedemo šta imamo, moramo, ne biramo, nismo u situaciji kao neki, uspješni, imućni sugrađani čije gospođe kupuju i ne pitajući šta i koliko košta jer je to postalo stvar prestiža i statusa. Poput botoksa.

A, što se hrane tiče u prosjeku ispade da jedemo sarmu, jedni meso, drugi kupus, neko sebe, neko na reprezentaciju...

Prokomentariši

Plain text

Zaštita
213576498Unesite mišem ovo: 5422