Piše: Mirjana Mićić
Nedavno sam počela da pravim dekorative kese od jute za razne namjene. Nisam mogla da nađem ništa tako slično u našim prodavnicama , pa sam odlučila da sama napravim šta mi treba po uzoru na slične rukotvorine na internetu. I malo po malo, u tom nekom kreativno nadahnuću napravim tridesetak kesa, dopale su se onima kojima sam pokazala i odlučim da ih ponudim na prodaju. Ali?
Uvijek ima neko ali koje čovjeku sreću kvari. Računam- tu je Dan zaljubljenih, približava se 8. mart i možda bi to neko i kupio , ali gdje ih izložiti, gdje i kako prodati. Sjetim se da je gradska uprava nabavila desetak velikih , funkcionalnih tezgi za razne ulične manifestacije, ali ono što me je razočaralo je da nisu dostupne za svakog i uvijek.
Zašto? Ni u gradskoj turističkoj organizaciji kojoj sam se prvo obratila, nisam dobila zadovoljavajući, logičan odgovor. Nije pandemija izgovor i opravdanje za sve. Naprotiv, tokom prošle godine nije održana ni jedna manifestacija u njenoj organizaciji, a oni koji su htjeli nešto da prodaju od svojih rukotvorina su to radili na kartonskim kutijama ili stolovima na sklapanje koje su donijeli od kuća.
Pitala sam i načelnika za društvene djelatnosti zašto tezge ne koriste i zbog čega se ne omogući sugrađanima koji se bave ručnim radom i izradom raznih rukotvornika da ih bar za praznike prodaju na ovaj način.Time bi ujedno i grad dobio neke zanimljive sadržaje. Obratila sam se I gradonačelniku koji je “problem” ignorisao kao I mnogo toga uostalom.na mene
Priznajem, lično sam time pogođena, ali ne materijalno jer od toga ne živim. Više sam htjela povrdu da li to što radim nešto vrijedi ili ne, ali znam dosta žena kojima bi dobro došlo da od svojih proizvoda zarade koju marku za praznik , a ne da sjede
kod kuće.
U Loznici tezge I montažne kućice su stalne na glavnoj gradskoj ulici, korona je mnoge unesrećila I finansijski, i umjesto da se ljudima pomogne , pa nek plate i neku kotizaciju, niko ne čini ništa . Tezge skupljaju prašinu u Karakaju, u nekom skladištu, a u Turističkoj više žena nego stolica u njoj.
I za tezge treba veza, a ne ideja. Ako gradske funkcionere nije sramota da umjesto na tezgama žene izlažu na kartonskim kutijama ili trotoaru, zašto bi se one toga stidjele. Ima ko da crveni, mada mnogima je odavno đon obraz.
P.S. Za Dan zaljubljenih sam, ipak, izašla na ulicu, kako je bilo – više u narednom kontanju.
