43.000 porodica 30 godina nakon rata čeka na obnovu porušenih kuća

Neke porodice dobile više donacija, a neke nijednu.Godine prolaze, a rješenja za desetine hiljada povratnika i raseljenih osoba u BiH nema. Čekajući donacije mnogi povratnici umiru, a male su šanse da i njihovi pravni nasljednici dobiju svoju uništenu imovinu.

Prema zvaničnim podacima UNHCR-a i Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice preko 1 056 000 osoba ostvarilo je pravo na povratak.

“I u tom period se napravilo oko 350.000 stambenih jedinica što individualnih (humanitarnih kuća) što vraćanja imovine kroz stambenu stanogradnju. Što se tiče ljudi u apliciranju za traženje svoje imovine koju nisu ostvarili, ali uredno su se prijavili preko entiteta i entitetskih ministarstva, a to je jedinstvena baza podataka u Ministarstvu za ljudska prava, je oko 43.000 porodica koje traže rekonstrukciju i povratak u svoje domove”, kaže za BUKU predsjednica Unije za održivi povratak Mirhunisa Zukić.

Zukić kaže da su budžetska sredstva za pomoć raseljenima i povratnicima smanjena te da najviše sredstva ove godine izdvaja federalno Ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica (46 miliona KM).

Zašto su neki dobili kuće, a neki ne?

Raseljene osobe koje i dalje čekaju na obnovu svojih domova sumnjaju u korupciju i prstom upiru u institucije, ali iz Unije za održivi povratak kažu kako su i sami kriteriji za dodjelu donacija odnosno stambenih objekata bili pogrešni.

“Po nama ti kriteriji nisu bili dobri. Mi smo reagovali na to kao NVO, međutim to se nije svidjelo politici, ona je radila na svoj način. I ono što je jako važno je da su naše institucije isključile civilno društvo iz procesa povratka. Kada je završio rat i kada su počele međunarodne implementing organizacije trošiti novac svojih zemalja oni su uključivali nas kao partnere na terenu,  da kažemo ko se to vraća, ko se želi vratiti i to je na neki način jako dobro išlo. Onog časa kada su stranci to dali našim institucijama koje su preuzele odgovornost, tu se već gubi trag te koordinacije samih povratnika, a znamo kad su se povratnici u to vrijeme angažovali formalno, to su bili mahom ljudi iz političkih partija i onda je tu došlo do tih ružnih situacija da se davao novac i donacije po više odnosa jednoj porodici, a druge to nikad nisu dobile niti će vjerovatno ikad dobiti”, pojašnjava Zukić.

Transparentnost institucija nije bila na visokom nivou, a mnogo se novca potrošilo. Rezultati su slabi, a mnogi su i danas raseljeni.

“Ukupno 43.000 porodica je zvanično imenom i prezimenom evidentirano u zajedničkoj bazi Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice i to se obično množi sa tri ili pet koje traže i žele da im se obnove stambene jedinice. Mi imamo i onaj drugi dio Aneksa 7 - naknada štete koji se nikad nije desio u BiH zato što novac nikad nije išao u imovinski fond koji je po Dejtonskom ustavu bio obavezan. Taj novac nikad nije išao u imovinski fond svak je trošio na svoj način, kako međunarodni novac, kako domaći”, zaključuje Zukić.

Broj donacija koje je BiH dobila za pomoć raseljenim osobama, niko ne zna, a brojne raseljene osobe sa kojima smo razgovarali kažu kako su vlasti krale i nezakonito trošile donacije.

(Buka)