Aug 07 /
Brata slave, ona prepuštena sama sebi
Gordana Vukajlović je sestra Bore Vukajlovića u spomen koga, kao vrsnog šahiste, se svake godine organizuje u Zvorniku memorijalni turnir koji nosi njegovo ime. Boro koji je bio rukovodilac u fabrici glinice poginuo je avgusta mjeseca 1992, kao starješina VRS.Dva sina mu žive u Beogradu, supruga u Banji Koviljači,a sestra Gordana u Zvorniku u neuslovnoj kući u naselju Fetija. Da bi nekako preživjela jer je osoba koja ima problema sa mentalnim zdravljem, bavi se svim i svačim.
Zatekli smo je za jednim štandom u centru grada kako, u okviru Zvorničkog ljeta, prodaje čuvarkuće, dan nakon turnira bratu u čast,koji je posjetio i gradonačelnik,a na koji je, kako nam je rekla, godinama unazad niko i ne poziva, već ona sama, kad sazna da se održava dođe.
-Teško živim, imam problema sa zdravljem, sa egzistencijom. Dobijem tu i tamo, kad podnesem zahjev, možda tri puta godišnje, jednokratnu pomoć od grada od po 150 KM, nešto malo za nabavku ljekova i primam penziju od 170 maraka. Prodajem za marku po komadu polovnu odjeću na pijacu, to što dobijem od onih koji mi je poklone, berem i prodajem gljive, evo sad sam uradila ove rasade čuvarkuće ne bi li zaradila koju marku, priča Gordana.
Kaže da je niko nikada nije obišao iz gradske uprave da vidi gdje i kako živi.
-Jednom godišnje sjete se brata Bore, ali šahovski klub ne nosi njegovo ime.Niko nikada od predstavnika vlasti nije došao da vidi gdje je on živio, gdje su mu se oba sina rodila. Prije rata dobio je stan, ja sada živim u toj kući bez vode. Šest godina nisam imala struju, nisam imala odakle da je platim, na prozoru sam imala deke umjesto stakla. Ne mogu da je prodam jer čak 18-oro nas su suvlasnici kuće, nastavlja ona svoju tužnu životnu priču.
Od sinova pomoći nema jer ni oni posla nemaju, mada o njima ne želi da priča, mučno i tužno za slušati. Priča da je više gladna nego sita, jedan besplatan obrok dnevno dobija zahvaljujući humanitarnoj organizaciji EMAUS, pokazujući nam, u kesi iza tezge, skoro trule breskve koje je za marku dobila na pijaci, mada su više za kontejner nego za jelo.
Na njoj polovna haljina koju je od nekoga dobila, sredila se koliko je u situaciji da bi pristojno izgledala za tezgom i za kupce koji prolaze, gledaju, ali slabo kupuju.
-Kad bi mi ostavili ovu tezgu u centru grada da mogu na njoj da prodajem rasade cvijeća ili još ponešto puno bi mi to značilo, mogla bi nešto zaraditi jer je ovdje bolje nego na pijaci, kaže nam Gordana na kraju razgovora dok čeka da neko kupi čuvarkuću, za tri marke po komadu.