Piše: Mirjana Mićić
Mjesec dana začas prođe i vrijeme dođe da se plate računi za vodu, struju, grijanje, televiziju i ostalo. Popunite uplatnice, pripremite novac i pravac banka ili pošta. A tamo, nekoliko šaltera, i najčešće samo jedan radi. Red se otegao, a radnik iza šaltera ili telefonira, ili sto puta provjerava neki papir, konsultuje sa kolegom... Minuti prolazi, a strpljenja sve manje. Neko čuti i mirno čeka, drugi češka, poneko gunđa u pola glasa, a rijetki, poput mene i glasno negoduju zbog takvog odnosa prema strankama.
Nikad neću moći shvatiti kako to funkcioniše i zašto kao u onom vicu gdje je pet radnika i ventilator, samo on radi. Zašto služe ostali šalteri, i kad je gužva zar nije logično i očekivano da se svi stave u funkciju da ljudi ne čekaju i da što prije obave posao zbog kojeg su došli.
- Zar da vam dam pare i da za to još i čekam, pitam i njih i samu sebe i revoltirana takvim odnosom prema strankama, napuštam red i odlazim - ili do neke banke u kojoj nema gužve ili šaltera pošte u gradskoj upravi.
Kod nas su mnoge stvari pogrešno postavljene i direktori pojedinih ustanova i radnici koji rade po njihovim uputstvima se ponašaju kao da smo mi tu zbog njih, a ne oni zbog nas. Od naših uplata, provizije, poreza, taksi, raznih računa zavise i platu dobijaju. A takve situacije možemo vidjeti i doživjeti i u bolnici, kod ovjeravanja zdravstvenih knjižica, kupovine. I pored toga što je postavljeno više kasa u jednom zvorničkom marketu najčešće samo jedna u upotrebi. I kad dođete na red kasirka vam kaže pređite kod druge koja je došla u međuvremenu, kada ste se već poprilično načekali. Džaba knjige utisaka koje tamo samo forme stoje, jer kome se žaliti kada to niko niti čita niti uvažava. A kupac ili stranka bi uvijek trebali biti na prvom mjestu, da ne kažem u pravu. Istina, i nas ima svakakvih, ali ljubaznih, vrijednih, predusretljivih uslužnih radnika sve je manje.
Kukaju dok ne dobiju posao, a onda, možda što su do njega došli preko stranke, mita ili rođaka, ponašaju se kao da su bogom dani. I pitam se šta bi se dogodilo kada bi mi njih ignorisali kao oni nas, da li bi ih to imalo pogodilo ili im je svejedno jer plata ide radio ili ne radio.
Kod njih je deviza – ko hoće da čeka nek čeka, ako neće nek ide, što bi se ko zbog toga od njih sa one strane šaltera, kase, vrata nervirao. I bolje nas tretirao, kad sve ide u rok službe, sa ili bez nečije tužbe i manje ili veće gužve ...
