Buket profesorice Jelene Mlađenović

1

 

Jelena Mlađenović je bila profesorica srpskog jezika i književnosti punih 40 godina. Rođena je 1938. godine, porijeklom je Vojvođanka, ali je živjela u Beogradu. U Bosnu, tačnije u Tuzlu, je, kaže, došla slučajno, da zamijeni nakratko jednu drugaricu sa fakulteta. Međutim, tu je upoznala svog supruga Relju, udala se i sa njim došla u Zvornik, gdje je ostala punih 25 godina. Sa Reljom koji je, nažalost, preminuo u 51. godini života, Jelena Mlađenović je dobila sinove Stevu i Peđu. Steva je bio đak zvorničke gimnazije, a Peđa je završio čuvenu Matematičku gimnaziju u Beogradu. Steva je diplomirao arhitekturu u Sarajevu, a Peđa mašinstvo u Beogradu. Oni danas žive u inostranstvu. Steva je u Kejp Taunu u Južnoafričkoj Republici, a Peđa živi u Parizu. Tamo imaju svoje porodice, a unuci su velika Jelenina sreća, uprkos žalu što ne može tako često da ih viđa.
 

– Ja sam svoju karijeru završila u Beogradu, gdje smo se preselili 1987. godine. To su bila teška vremene i ja imam običaj da kažem da sam u Zvorniku imala bolji kvalitet života. To je bilo lijepo, mirno vrijeme. Svoje dane u penziji provodim vrlo aktivno – putujem, idem na časove engleskog jezika, dajem časove... Osjećam zadovoljstvo što sam radila posao koji volim i ta ljubav je nekako spontano prelazila i na moje đake koji su, kako kažu, voljeli moje časove – ističe profesorica Jelena Mlađenović. 
 

12

“Kroz književnost, učila sam ih moralnim  vrijednostima – ljubavi, dobroti, poštovanju, nesebičnosti. Ponosna  sam na to što su u toku mog rada učenici poštovali svoje profesore, bez obzira što su, donekle po prirodi stvari, neke više, a neke manje voljeli . Danas se radujem svakom dolasku u Zvornik i susretu sa svojim đacima. Neki su već u penziji i imaju unuke. Mnogo puta sam dolazila na godišnjice mature mojih đaka, a bilo je dosta generacija i svaka je ostavila svoj trag. Srećna sam što su se pri tim susretima brisali svi nesporazumi i što su oni opet bili oni stari drugari. Prošli put je to bilo 2019. godine, na pedesetogodišnjicu mature moje prve generacije”, priča ona  Prisjećam se kako su, zbog nestašice ili nemogućnosti kupovine, učenici opustošili sve bašte u oba Zvornika da svojoj razrednici poklone ogromnu korpu ruža. 

Naša Gimnazija nije bila velika, ali je držala visoke kriterijume i naši učenici završavali su fakultete i postajali ljekari, inženjeri,pravnici,. Mnogo je naših nekadašnjih đaka koji su postali ostvareni i uspješni ljudi. Ne mogu ih sve ni nabrojati. Tu su, na primjer, moji divni, uspješni učenici poput Nermine Begtašević, zatim, tu su i Dubravka Simić, Budo Aćimović, Đulka Biberović, Spomenka Stevanović, Milena Đurđić, Miroslav Vidaković, onda, Izet Mehinagić koji nije više među nama. 

12

Neka mi oproste oni koje sam propustila da navedem. Ima ih toliko mnogo da ih ne mogu sve navesti, ali ih pamtim - završava ovaj dio priče Jelena, a onda se njena sjećanja iz učionice sele u zbornicu. – Bili smo neveliki nastavnički kolektiv, ali kvalitetan. Za mene je bilo veliko iznenađenje kada sam prvi put ušla u zbornicu i ugledala svoju profesoricu Barbaru Negrojević. Posebno sam voljela moju Olgu Andrijević, profesoricu fizike, Žužanu i Branka Suđića, fizičare. Tu su i vrlo cijenjene sestre Lula Lazarević i Milica Sabljak, Sadeta Kamišalić. Pamtim i omiljenog Čedu Lazarevića, biologa, Kostov Branka, istoričara, Milenu Zekan, Izeta Kujndžića, odličnog matematičara, Branku Cvijetić...

Kao što su njeni đaci svojevremeno, povodom mature, poklonili Jeleni onaj buket ruža, tako je i ona nama povodom ovog jubileja poklonila buket svojih uspomena. One zaista imaju nešto zajedničko sa ružama, ali s tom razlikom što poslije ovog buketa koji nam je podarila profesorica Jelena, nisu ostale puste zvorničke bašte, već puna zvornička srca. 

(Monografija: Tragom jednog stoljeća)
 

1 Comments

Prokomentariši

Plain text

Zaštita
856473291Unesite mišem ovo: 8746