LJUDSKE PRIČE : OD DOMA ZA SIROČAD DO AUSTRALIJE

Milanku Džinkić upoznali smo prije petnaestak godina kada je prilikom dolaska iz  Australije u Zvornik posjetila tadašnji Dom za nezbrinutu djecu u Kiseljaku. One  koji su tada u njemu bili  obradovala je poklonima i podsjetila se svoje tužne mladosti jer je kao ratno siroče iz drugog svjetskog rata I sama promjenila više sličnih ustanova.

Milanka koja ima  90 godina, još uvijek vitalna, u dobroj fizičkoj i mentalnoj kondiciji se  sjeća svog odrastanja bez roditelja po raznim domovima i stoga je, kaže, osjetila tugu te djece i potrebu da ih obiđe.  

Doma za djecu u Kiseljaku više nema, ali Milanka pamti  taj susret po  radosti tih mališana zbog iznenadnog gosta koji ih je obradovao pažnjom I poklonima.

-Moj brat i ja odrasli smo po domovima za ratnu siročad. Majka je ubijena 1941. godine, otac godinu dana kasnije, živjeli smo tada u selu Kovačići,kod Kladnja.  Bila sam prvo u domu u Šapcu, pa onda u Zvečanskoj u Beogradu, zatim u Nakovu u Vojvodini, kasnije u Beloj Crkvi pa prebačena u Lajkovac u Banatu i  najzad u Sombor gdje sam provela tri godine. Odatle sam izašla kao punoljetna djevojka. Vratila sam se u Kladanj, tu dobila posao u banci. Sticajem prilika , sudbinom ili kako već kada sam u Vojvodinu otišla na odmor jedne godine upoznala sam svoga supruga Raju, udala se , ali nakon nekoliko godina smo se vratili u Kladanj. U Australiju smo otišli 1997. godine. Prvo je otišla kćerka, a onda i mi , priča Milanka.

Prije nekoliko godina suprug je umro, a prošle godine I njen brat Radosav Aleksić koji je živio u Sloveniji. U istom mjesecu ostaje i bez sina Slaviše.

U Zvorniku nije bila poslednjih  šest-sedam godina, nešto zbog korone, dijelom i zbog poznih godina. U Australiji kaže da joj nije loše, iako nije ni dana tamo radila ima sasvim solidnu penziju,tamo su joj unuci, prijatelji. Ima dosta naših ljudi , ali se tamo drugačije živi, veća je disciplina na poslu.

-Mnogo volim Zvornik o našu zemlju, radujem se kad vidim da su prodavnice pune, ljudi lijepo  obučeni, raspoloženi, fino se živi, opušteno. Bila sam ovdje  dva i po mjeseca, vraćam se u Australiju ovih dana  ali se nadam da će me zdravlje poslužiti da bar još jednom dođem u svoj kraj, kaže ova odlučna, sitna ali jaka   žena koja je puno toga u životu preko glave preturila,mnoge drage ljude izgubila, ali je sačuvala najljepše ljudske osobine koje je krase.I vedrinu pored svega,a naročito empatiju.