Piše: Mirjana Mićić
Gledam ovaj naš grad naročito njegov centar i nešto kontam šta bih uradila da imam pet minuta vlasti i da sam kratko na Zoranovom mjestu.
Prvo bih kupila nekoliko vagona farbe različitih ali vedrih boja i ofarbala fasade zgrada jer su pravo ruglo. Sive, prljave, oronule, sa terasama ustakljene kako je kome palo na pamet, prozori stari, ili sve više plastični, nigdje nikakve estetike, ni reda. Kao kad se žena našminka pa ljepše izgleda, tako bi i zgrade “sinule“ kada bi se okrečile. Najbolji primjer su neke kuće u gradu koje su novom bojom dobile ljepši izgled, mada ima i onih koji okreče i urede samo svoj ćošak, svoj izlog, a za ostalo baš ih briga.
Pa tek gradnja, zgrade pravi ko gdje stigne, umetne gdje ima i nema mjesta, kao ona iznad spomenika, a bogme i ostale. Da li gradska uprava ima arhitekte i neki plan, ili “plati pa gradi kako ti se svidi”. Skoro ništa ne osta od nekadašnjeg jezgra grada, koji se trebao restaurirati i sačuvati, a ne da zgrade u centru izgledaju kao babini zubi. U razvijenijim i uređenijim zemljama vlasnici stambenih objekata dobiju naređenje, rok i i kredit da to riješe, kod nas godinama slušamo opravdanje da se ne mogu naći prijeratni vlasnici i ruinirani objekti srušiti ili adaptirati.
Pa onda osvjetljenje u gradu, pored staze, na mostu. Umjesto da most noću sija kao novogodišnja jelka i vidi izdaleka, samo neke jadne male sijalice, od ranije, od prije sanacije, preostale. A nije da se ne može,samo kad se hoće i kad neko od toga ima koristi, poput uređenja korita Drine i prostora pored staklenog restorana u njenoj blizini.
Šta bi sa promenadom i uređenjem kompletne gradske plaže, novih staza, lifta do Kula grada, stanova za mlade, adaptacije Andraševe vile, teniskih terena i još mnogo drugih olako datih riječi. Uskoro kreću nova predizborna obećanja, šta ostaje drugo čovjeku nego da se nada ili ode iz ovog grada .
