Dati, ali i znati

152

 

Piše: Mirjana Mićić

 

Za vrijeme višedecenijskog novinarskog rada svašta sam vidjela i doživjela. Nagledala se sirotinje, nepravde, jada i čemera, ali i spoznala da često nije sve tako kako na prvu pogled izgleda i da ima i onih koji svoju ili tuđu nemaštinu, bolest djece ili njihovu brojnost itekako korste da se materijalno okoriste. Vrijeme je praznika i darivanja, postavljaju se razne korpe za prikupljanje namirnica, kutije za skupljanje novca, u gradu se često mogu vidjeti štandovi gdje se moli za pomoć u lječenju djece ili odraslih osoba, organizuju humanitarne utakmice, žurke, koncerti, pozivi na određeni telefonski broj itd. Ali rijetko se ko zapita da li prikupljena pomoć i prilozi završe tamo gdje i kome treba i ima li kontrole utroška sredstva. Jer, zna se da tu zna biti raznih manipulacija, malverzacija, lova u mutnom, zloupotreba koje se nekad otkriju, ali češće ne ili ne želi, i ovdje, a i u dijaspori.

Pamtim više slučajeva u kojima su velike pare prikupljene na nesreći bolesne djece, a njihovi roditelji ih, bez grižnje savjesti potrošili za kupovinu nove garderobe, namještaja, popravku kuće i razna druga luksuziranja. Ili ih jednostavno spiskali na razne nepotrebne i nevažne stvari. Od svega djeca su najmanje koristi vidjela, i ona koja nisu preživjela i ona koja služe kao mamac za donacije.

Većina ljudi sažaljiva je na bolest, sirotinju i djecu, pa neki to itekako koriste da na račun toga žive i prežive, i pomoć dobijaju, dok drugi, često u lošijoj i težoj materijalnoj i zdravstvenoj situaciji ćute, trpe i čekaju da neko vidi njihovu muku i pomogne im.

Nisam protiv humanitarnih akcija, naprotiv, ali sam i za njihovu veću kontrolu i provjeru, da se ne dešava da su jedni te isti uvijek na spisku za donacije, a drugih nigdje nema jer ne kukaju, ne prosjače, imaju i u nemaštini, ponos i dostojanstvo. Nije sramota nemati, veća je novac na sumnjiv i bezobziran način i na tuđoj (pa i porodičnoj) nesreći steći. I teško je o ovome javno govoriti jer rizikujete osudu onih na koje se ovo odnosi ali i onih naivnih, lakovjernih. Jedna moja bivša koleginica znala je reči da o tome ne treba mi da sudimo već Bog, pa hajde u to da vjerujemo. Ali veliki je grijeh na tuđoj nesreći profitirati, ili je medijski ili na neki drugi način zloupotrebljavati radi sopstvene promocije ili koristi. Ako daš, neka se zna tačno kome i neka te akcije organizuje neko ko time treba da se bavi, a ne kome kad i kako na pamet padne ...

Prokomentariši

Plain text

Zaštita
716835924Unesite mišem ovo: 8156