Empatija

33

 

 

Piše: Mirjana Mićić

U kratkom vremenu razboljele su se, teško, moje dvije drage prijateljice. Pretpostavljate već, od one najgore i poslednjih godina najčešće bolesti. Rak, tumor, karcinom, strašno zvuči ma kako ga zvali. Dolazi nepozvan, iznenada, bez nekih vidljivih simptoma, a kada se primjete, onda predstoji borba za život, hemoterapije, gubljenje apetita, kose, fizičke snage...

I obično, tek kada čujete da vam je neko blizak obolio spoznate koliko toga mu niste rekli, da ga ponekad i niste pažljivo slušali već u svakodnevnoj trci, frci, ovlaš glavom klimali i o nekim drugim stvarima razmišljali. I kada mi se moja draga drugarica, kada smo se nedavno vidjele, požalila da se ne osjeća dobro, umjesto da je pažljivo saslušam, rekla sam da joj nije ništa, da pretjeruje, da se uvijek na nešto žali. I sada žalim i kajem se zbog tih svojih riječi, ali sve manje slušamo druge ljude i najčešće nemamo puno vremena i razumjevanja za njih i probleme koje ih prate.

Postali smo sebični, nervozni, nestrpljivi, ne treba nam sagovornik nego slušalac za naše probleme, Sve više pričamo, sve manje istinski slušamo i brinemo jedni za druge. I kad nazovemo koga to je ne da bi njega čuli, već da bi se pohvalili ili izjadali. Među ljudima sve je manje empatije, dobrote, saosjećanja, altruizma. Sve manje imamo vremena i za sebe i druge, za obična druženja, sitne životne radosti i opuštanja.

Toliko toga prečujemo, ne čujemo, ne shvatimo ono što nam neko između redova želi reći, poručiti, požaliti se. Iskreno želim i vjerujem da će moje prijateljice dobiti bitku za život, još vremena za svoju djecu, unuke, za naše susrete, razgovore i druženja. Uz obećanje da ću ih i njih i ostale drage mi osobe pažljivo slušati, i uvijek naći vremena za njih, jer su prijateljstva nešto najdragocjenije što imamo, a obično to kasno shvatimo.

1 Comments

Prokomentariši

Plain text

Zaštita
748165932Unesite mišem ovo: 9924