Godinu dana bez Ozrenke

Ranije, 25.maj sam pamtila po Danu mladosti, od prošle godine po odlasku Ozrenke Martinović, drage prijateljice, bivše komšinice, vrijedne radnice Zvorničke pošte.

Iako je prošla godina dana bez nje, još uvijek se nadam da ću je sresti,ugledati na njenom radnom mjestu, obradujem se i trznem kada u marketu ili ulici ugledam neku ženu sličnu njoj. Znam da je nema, ali nikako s tim da se pomirim. Kažu, ako je za utjehu, da ljudi ne umiru dogod ih se ljudi sjećaju, dok su im u mislima i uspomenama.

Često pričam o Ozrenki sa njenim kolegama, koji su prošle godine kada je njena mlađa kćerka Milica diplomirala na fakultetu obradovali poklonom i pažnjom. Umjesto majke koja bi se tome toliko radovala i o čemu je sanjala. Starija kćerka Planinka je u Irskoj, tamo su je život i ljubav odveli. Ona joj je podarila unuku Iskru, veliku Ozrenkinu radost. Suprug Vojin radi u školi, zaokupile ga svakodnevne obaveze.

Nemam snage da odem na grob, jer još uvijek poričem da te nema, već dok šetam ka Srpskoj varoši “vidim “ te na terasi stana kako me zoveš da svratim. Trudim se da ne zaplačem kada ti vidim kćerke, koje su te prerano izgubile, ali u njima prepoznajem tebe i to mi je utjeha. Ako je uopšte ima nakon gubitka drage osobe što si mi ti bila i što ti možda za života nisam dovoljno često govorila.