
Piše: Mirjana Mićić
Slučajno čujem jednu ženu nedavno kako u jednom zvorničkom marketu stidljivo, u pola glasa, pita trgovkinju ima li hljeba po marku, makar i od juče. Nema, odavno, jer je sve poskupilo,pa i hljeb, i onaj zamotani i sječeni. Naša je sreća u nesreći što smo granični grad pa po nešto jeftiniji hljeb možemo preko mosta, ali za jednu marku malo se šta danas može kupiti.
Za većinu naroda prava je vještina sastaviti kraj sa krajem sa ovim stalnim, svakodnevnim poskupljenjima, ali ima i onih koji jedu bijeli hljeb koji nas ostale građane i te kako skupo košta. Više nego onaj u prodavnicama. Znate već radi se o tkz. “bijelom” hljebu, naknadi koju šest mjeseci nakon isteka mandata mogu primati poslanici (naknada dok ne dobiju drugi posao), kao i drugi funkcioneri (i na lokalnom nivou) jer im to zakon dozvoljava. Za bivše poslanike, od kojih su neki to bili duže ili kratko vrijeme, to bi značilo dobijanje oko 18.000 KM. Zašto? Nizašto. Dok je za druge svakodnevni hljeb crn, sa sedam kora, pojedinima kašika upala u med, država i partija im dala, njima da kažu hvala.
I mada je Aleksa Šantić davni pozivao narod : “Ostajte ovdje! Sunce tuđeg neba neće vas grijat kô što ovo grije –
Grki su tamo zalogaji hljeba gdje svoga nema i gdje brata nije…” gorki su i skupi i ovdje, ali ne za sve i svakoga. U potrazi “trbuhom za kruhom”odavde svakodnevno ljudi odlaze, jer ima ih gladnih, nezaposlenih, ali ponosnih koji ne žele da im stranačka knjižica vladajuće partije bude karta za ulazna vrata.
Da li, pitam se, nekome od njih bijelohljebaša, poslanika i ostalih funkcionera koji imaju dvije i više plata, poslova i raznih drugih naknada zastane koji zalogaj u grlu kada, ako uopšte, pomisle kako je drugima koji ga i u Zvorniku svakodnevno očekuju oko podne iz narodne kuhinje jedne humanitarne organizacije, ili je i sada više nego ikada aktuelna ona narodna da sit gladnom ne vjeruje…