Ljubinka Savić: Što vidi to sašije

Ljubinka Savić je najstarija, najpoznatija i sigurno najbolja krojačica u Zvorniku jer kad ona nešto sašije to je perfektno urađeno - bez mane. Iz nje je dugogodišnje iskustvo, (više od pola vijeka je krojačica) ; znanje jer se školovala za taj posao, ali ono što je možda najvažnije, i nakon svih tih godina, je njena ljubav prema šnajderaju i izazov da ono što radi uradi najbolje što zna i može.

- Nakon osnovne škole učila sam zanat u Mačvanskom Prnjavoru gdje sam rođena, a 1965. godine posao sam dobila u Fabrici konfekcije “Alhos” u Zvorniku. Ubrzo sam se udala za Raju, i rodila kćerku pa sina, a kako sam radila pomalo privatno kod kuće, napustila sam posao i u kući,ovdje u Srpskoj varoši otvorila radionicu, priča Ljubinka, koja je bila i ostala najtraženija zvornička krojačica. Jedno vrijeme je u “Vezionici” ovom zanatu učila nove radnike, ali nije mogla da izdrži rad na dvije strane.

- Bilo je dosta posla do rata, narod je radio, dobro zarađivao, imala sam dosta stalnih mušterija iz banke, apoteke, opštine. Donosile su žene po pet - šest materijala za jednu sezonu, teško sam sve stizala, ali mi je satisfakcija bilo njihovo zadovoljstvo sašivenim haljinama, kostimima ili već šta je ko htio da mu sašijem. Bile su čuvene “Burde”, žene izaberu šta hoće i ja uradim. Iako sam školovani muški krojač, kasnije sam se više usmjerila na žensku konfekciju i ni sama ne znam koliko sam toga sašila, priča Ljubinka.

Promjenila je dosta i mašina za šivenje, sve “Bagatove”, a onda nabavila pravu industrijsku. Ima ih nekoliko kao i aparat za presvlačenje dugmadi jer ih u rat nije bilo lako nabaviti pa ih je presvlačila, a ističe da je nekada bio manji izbor materijala, ali da su bili boljeg kvaliteta i prirodniji.

- Najteže je sašiti zimski kaput, pogotovo ranije, kada nije bilo centilina nego su se tri sloja raznog materijala, osim postave, morala stavljati da bi izgledao kao treba, ali se decenijama mogao nositi.

Poslednjih godina manje radi, sašije ponešto starim mušterijama koje kako kaže ne može da odbije, jer je imala zdravstvenih tegoba, ali bez krojenja i šivenja ne može, to joj je najbolja terapija. Njeno još uvijek oštro oko i vješte ruke ne trpe propuste, sve mora biti “pod konac”, ali lijepo i prijatno za nošenje. Kod nje proba nije ni potrebna jer je majstor svog zanata, a njene kreacije se prepoznaju i mušterije njima ponose.

Poslednjih mjeseci otkako je “krenula” korona i nošenje zaštitnih maski, ni sama ne zna koliko ih je sašila za svoje najbliže, ali i za komšije I prijateljice.

“Jedan veliki i novi pamučni čaršaf sam isjekla I maske pravila, kao I od nekih ostataka pamučnih materijala, I ni jednu nisam naplatila, već sam ih sve poklonila. Nadam se da ovo zlo neće još dugo, I da ćemo se ponovo vratiti ranijem životu”, zaključuje Ljubinka koja sve što vidi zna da sašije. Bez greške , kao iz “Burde” ili nekog drugog modnog časopisa.