Marijina “nošnja” uspomena na rodni kraj i slavu crkve

Iako su se ove godine napunile tri decenije otkako je Marija Dragičević sa porodicom  izbjegla iz  Banovića u Zvornik i dalje je mnogo toga veže za rodni kraj. I nošnja i slava crkve, mladost, brojne uspomene.

Privukla je našu pažnju odjećom koju je nosila na sebi.Bijela bluza i suknja urađene   poput stilizovane narodne nošnje. Uz to i prigodan nakit. Pristala je na razgovor i  otkrila je da se tako obukla u čast Pantelina, (Sveti Pantelejmon), koji je slava crkve u njenom selu Đurđevik  kod Banovića.

Sama je na razboju kao 16- godišnja djevojčica otkala bijelo platno, i ukrasila ga vezom njenih ruku dijelo. Bilo je to dio njene djevojačke spreme, miraza i ubrzo se i udala, a iako je od tada prošlo 65 godina odjeća izgleda kao nova. Oblači je samo za slavu, a kako kaže ponijela je sa sobom kad je krenula u izbjeglištvo.

Iako ima 81 godinu Marija još uvijek može da  je  obuče, a ostala dva kompleta koje je ponijela uzele joj unuke koje igraju folkor.

-Ovako se nekad nosilo, imala sam tri slična  kompleta, uzele mi unuke dva za folklor, meni ovaj ostao. Sama sam ga uradila, čuvam ga i oblačim samo za slavu mog sela. Suprug Žarko umro prije dvije godine, živim sama u stanu koji smo kupili kad smo prodali  stan u Banovićima. Imam sina i kćerku,  pet unuka i osam praunučadi , jedna igra košarku  u Turskoj, priča Marija koju zdravlje dobro služi i izgleda  mnogo mlađe nego što jeste.

Rekla nam je da je  u mladosti puno radila ručne radove, od svile heklala bluze i suknje, marame, kasnije slabije  jer je imala manje vremena ali njeni ručni radovi su bili izloženi i traženi prije rata, osim u Banovićima i okolnim  mjestima.

Sada kada je j poznim godinama Marija se rijetko  bavi ručnim radom   jer je imala operaciju očiju, ali kada joj je dosadno uradi ponešto. Kaže da je djeca redovno obilaze i da se na Zvornik privikla, ali da se rado sjeća zavičaja na koga je i nošnja podsjeća.