In memorial : Petar Gavrić

23

 

Napustio nas Pero “kurir”

Sa malim zakašnjenjem sam saznala o smrti Petra Gavrića koga sam dugo poznavala i koji mi je uvijek, prilikom susreta sa njim, na lice iznamljivao osmjeh.

I sada dok ovo pišem sa toplinom u srcu, ali velikom tugom i nevjericom, sjećam se Pere, uvijek ljubaznog, raspoloženog, spremnog da zastane, porazgovara. Poslednji put pozdravili smo se onako u prolazu u jednom marketu i ko bi rekao da se više nikada nećemo sresti, da je Pero zauvjek otišao.

I meni je, kao i mnogima drugima, Pero ranijih godina dok je radio u sudu kao kurir, ponekad donosio plave koverte. Njima se malo ko radovao, ali Peri jesu jer je znao da utješi, ohrabri, u svemu vidi i nešto pozitivno. I mada ga život nije mazio, bio je optimista, vedrog duha, i sigurno je da će osim svojim najbližima, nedostajati i mnogim njegovim sugrađanima.

Prisjećam se teksta koji sam sa njim radila prošle godine, jer je taj dobri čovjek itekako imao šta da kaže. Kao oproštaj od njega objaviću tekst ponovo i trajno čuvati uspomenu na Peru - sudskog kurira.

22

Priča o Peri sudskom kuriru

Petar Gavrić, sada u penziji, sugrađanima je poznat kao dugogodišnji kurir Opštinskog suda Zvornik. Iako dobronamjeran, mnogi mu se nisu radovali zbog plavih koverata koje je nosio. Kurir Pero, kako ga i danas najčešće znaju Zvorničani, je uvijek dobro raspoložen, mada mu posao koji je godinama radio ni malo nije bio lak. U svojoj velikoj torbi, sličnoj poštarskoj, nosio je sudske pozive, presude, riješenja i ostalo što je morao dostaviti onima kojima su namjenjena. Bilo je potrebno ponekad puno spretnosti i dovijanja da bi se ona isporučila na pravu adresu i licima na koja su glasila jer su se mnogi krili, lažno predstavljali samo da bi izbjegli Peru i njegovu “poštu”

– Plavim kovertama, naročito iz suda, rijetko se ko radovao, priča Petar Gavrić koji je kao sudski kurir u Opštinskom sudu Zvornik, radio od 1992. do penzionisanja, 2005. godine. Bilo je i neprijatnih situacija, pitam nekoga znaš li gdje je taj i taj. On kaže ne znam, nisam ja taj, a kasnije saznam da jeste, pa kad ga ponovo vidim pitam ga što me je slagao. Nisam ja balavac pa da se tako ponašaju, ali eto, bilo je i toga. Prvih godina “poštu” je nosio i dijelio prelazeći piješice kilometre, kasnije je dobio biciklo pa je bilo nešto lakše.

- Imao sam veliki teren, od Glavičica s jedne do Zelinja, s druge strane, svakako
sam se prebacivao da na vrijeme poziv isporučim. Puno ljudi sam upoznao i mnogi me se i danas sjećaju, javljaju, pozdrave. Ali plata je za sav taj trud i nedaće bila
mala, pa je takva i penzija otkriva Gavrić, koji se sa problemima koje mu je život donio hrabro nosi .”Moram”, kaže.Tako je bilo i kada je radio, ali njegov osmjeh koji mu je, uprkos svemu, uvijek na licu i riječi ohrabrenja, činili da su se sa manje zebnje i te sudske koverte, od njega, primale.

Dragi Pero, počivaj u miru, porodici iskreno saučešće.

Prokomentariši

Plain text

Zaštita
127586439Unesite mišem ovo: 2152