Piše: Mirjana Mićić
Majka jednog gradskog funkcionera upita me, prije nekog vremena, pretećim tonom, kako ja smijem da prozivam u tekstovima njenog sina, znam li ja ko je on, ko mu je bio otac. Rekla sam joj da me to ne interesuje, i da joj sin nije u vladajućoj stranci nikada ne bi bio na toj poziciji jer je osrednjih intelektualnih i drugih kapaciteta.
Sigurna sam da i sama zna da je to istina, i da ga partija nije na to mjesto postavila čamio bi negdje, kao niko i ništa, u kakvoj kancelariji, zbrajao neke cifre, igrao igrice na kompjuteru kao i većina u lokalnoj upravi i čekao prvi ili koji već datum da primi platu. Ovako stranka mu je omogućila mnogo čega- fukciju, kupovinu stana u Beogradu i još ponegdje, luksuzne automobile, vikendicu, dobru ušteđevinu, putovanja i još druge razne privilegije.
Mada ih je stranka na pozicije postavila, ponašaju se kao da su britanska aristokratija, kao da su rođeni “plave” krvi, da su bolji i važniji od običnog naroda, puka, sirotinje raje, jer ko je nama kriv što se nismo u “pravu” stranku učlanili, što nam se roditelji nisu na sumnjiv način obogatili, što su zahvaljujući poziciji oca, brata, supružnika, dobili direktorska ili načelnička mjesta, namještene tendere, izmišljena radna mjesta, bezvrijedne fakultetske diplome, i što je najtužnije (ili najsmješnije) visoko mišljenje o sebi, svojoj pameti i umješnosti.
Davno su rekli daj čovjeku vlast da vidiš kakav je, i sve će vam biti jasno. Naročito kada to nisu zaslužili svojom pameću, obrazovanjem, stručnošcu nego stranačkom podobnošću Još kada počnu da se žale kako puno rade, kako ne znaju gdje “udaraju” od obaveza, prosto mi ih dođe žao, jer ne lažu one kojima to pričaju, nego sami sebe, uljuljkujući se u neke svoje snove, otuđeni od naroda i njihovih briga.
Teško nama sa njima, gledajući ih više mi liče na neko društvo iz komšiluka, iz kraja (kumove I rođake), koje se sastalo da rekreativno igra mali fudbal, nego na ozbiljne, kvalifikovane, odgovorne mlađe ljude koji odlučuju o sudbini jednog grada i njegovih stanovnika. I od kojih smo očekivali promjene na bolje. Mada, možda stvarno bolje nismo ni zaslužili mi koji smo ostali, jer zbog takvih sve više oni drugi odlaze daleko, daleko, što dalje sa željom i namjerom da se nikada ne vrate…
Riblja čorba: Član mafije
Pobogu, druže moj, šta ti je
neću da budem član mafije
jer to je pogrešan korak
i njihov hleb mi je gorak
Šta će mi parče hartije
gde piše da sam član mafije
pa makar jebao čvorka
makar mi sledila ćorka
gde piše da sam član mafije
pa makar jebao čvorka
makar mi sledila ćorka
Neću da budem član mafije
Neću da imam veze s' mafijom
oni se bave pornografijom
i 'oće 'leba bez motike
valjaju deci narkotike
Ja bih sve mafijske drugove
pravo u fabričke krugove
da malo osete strugove
ili na njivu za plugove
Neću da budem član mafije …
oni se bave pornografijom
i 'oće 'leba bez motike
valjaju deci narkotike
pravo u fabričke krugove
da malo osete strugove
ili na njivu za plugove