Piše: Mirjana Mićić
Zahvaljujući mobilnim telefonima narod nikada više nije pisao.
Da dobro ste pročitali, pisao, ne telefonirao jer, s obzirom da su usluge mobilnih operatera još uvijek skupe, a uplate ne telefonu se brzo troše, ljudi uglavnom pišu poruke ili koriste viber ili vajbrer ,kako ga ko zove. Istina, dosta se koriste i za praćenje društvenih mreža i čitanje ko šta piše, jer se novine sve manje kupuju.
Sve češće se može vidjeti kako više osoba sjedi za stolom, a umjesto da
razgovaraju međusobno, svako je zaokupljen svojim telefonom, priča, kucka poruke ili čita portale. Pa čak i parovi, umjesto da se posvete sebi više pažnje posvećuju mobitelu nego voljenoj osobi.
Ili slika na šetalištu pored Drine. Roditelji umjesto da se posvete djeci i uživaju u razgovoru sa njima i ljepoti prirode, iz ruke ne ispuštaju telefon. I najlakše je djetetu dati telefon da gleda crtane filmove ili sluša razne “pjesmice”, a onda se hvaliti kako djeca “rasturaju”, da sve znaju, da igraju igrice kao veliki. Umjesto da su napolju , sa vršnjacima, najčešće im društvo pravi-mobilni telefon.
Mnogi se hvale da imaju više brojeva, aparata i pravi im je merak kada ih dva ili tri poredaju na stolu, objašnjavajući za šta je koji (privatni, poslovni, za posebne namjene) i šta sve može. Stvar statusa je imati ih više ,skupih i pametnih. A tek slikanje, selfiji na svakom koraku, u svakoj (ne)prilici. Ma, nema ko ih nema.
Primjera je bezbroj,umjesto da telefon koristi nama, mi smo postali od njega zavisni. Jer on je sve više računar, a sve manje samo telefon. I mnogima najbolji prijatelj bez koga više ne mogu da zamisle život i od koga se ne odvajaju ni danju ni noću, ni kada šetaju ni kada voze.
Mnogo toga bi se još moglo reći na ovu temu, ali čemu ? Telefona će uskoro biti koliko i stanovnika,i više, a htjeli ne htjeli često čujemo i telefonske razgovore prolaznika, jer su toliko glasni kao da se sa planine dovikuju a ne telefonom razgovaraju...
