Mar 28 /
Nema u bašti, ima u čaši

Piše: Mirjana Mićić
Još sedam dana biće zatvorene ugostiteljske radnje, ako se kasnije epidemiološke mjere ne produže jer se približava Vaskrs. Samo da ne bude policijskog sata kao prošle godine jer se mnoge scene i mjere ponavljaju iz prošlogodišnjeg marta i aprila mjeseca, kao da se vrtimo u nekom začaranom krugu.
Nama starijima zatvaranje kafana i nije toliko teško palo kao omladini, jer nema buke I muzike, mada kako dolaze topliji dani svi volimo popiti kafu ili piće u kakvoj lijepoj ljetnjoj bašti. Gledam mlade, ne znaju kud će i šta sa sobom, pa se u večernjim satima okupljaju na obali Drine. Puste muziku iz automobila, sjednu na klupe, donesu pivo, kafu za ponijeti i zabava kakva takva je tu. Istina posle toga, kao i u gradu, smeće na sve strane, prazne flaše, konzerve i ostala bačena kartonska i plastična ambalaža.
Zbog zatvaranja radnji protestovali ugostitelji, spontano, tako tvrde, mada šteta što se kod nas bune samo oni i onda kada ih se nešto direktno tiče, po principu svak se češe gdje ga svrbi. I najviše se bune gazde lokala, radnici slušaju i rade šta im se kaže, brinući kako kredite vratiti i porodicu prehraniti. Uglavnom, posla je sve manje, živjeti sve teže, a razloga za razne proteste sve više – “ubi” nas, pored korone, nezaposlenost, kriminal, bogaćenje pojedinaca, mito i korupcija, nepotizam …
Dok se krizni štabovi okupljaju da bi nam saopštili da je zabranjeno okupljanje i dok su restorani prazni, puni su parkovi i izletišta, u Srbiji gužve zbog vakcine koju su mnogi Zvorničani tamo primili, ne čekajući da kod nas krene vakcinisanje. Vakcinisati se ili ne, koju vakcinu izabrati, da li će se bez potvrde o njoj moći putovati, raditi, preživjeti?
Situacija kao u onoj seriji “Lud, zbunjen, normalan”.