Nikola Hajdin – Zvorničanin u Stolholmu

Mlad, lijep, pametan ...

Možda mu je to što ima isto ime i prezime kao pokojni predsjednik Srpske akademije i nauka, koji mu je bio rod, odredilo životni put pa se i “naš” Nikola Hajdin posvetio nauci i sa nepune 33 godine već daleko stigao. U svakom smislu.

Ovaj mladi, lijepi i pametni Zvorničanin ponos je našeg grada mada je u njemu sve rijeđe jer su ga ambicije i planovi odveli prvo u Beograd gdje je završio Pravni fakultet, a onda dalje u Ameriku, potom Englesku pa u Švedsku. O tome priča dok šetamo obalom rijeke Drine, u Zvorniku u koji je došao silom prilika, zbog pošasti zvane korona virus.

- Na osnovu nekih informacija i saznanja očekivao sam da će se granice zatvoriti pa sam na vrijeme stigao kući, najviše zbog mame Radmile koja živi sama. U Zvorniku ću ostati dok sve ovo ne prođe, a s obzirom da pišem knjigu, odnosno pripremam doktorski rad vrijeme uglavnom tome posvećujem, kao i drugovima čijem društvu se uvijek radujem priča Nikola.

Nakon Fakulteta, završio je master studije, a onda krenuo u potragu za poslom. Želio se što prije finansijski osamostaliti, zaposliti, a već na studijama, kaže, znao je da želi da budem profesor, da predaje pravo.

- Otišao sam u Ameriku, u Boston, na čuveni univerzitet Harvard, o čemu sam godinama sanjao gledajući filmove i čitajući knjige, i želja mi se ostvarila. Tu sam ostao jedan semestar, a onda otišao u Englesku na specijalizaciju. Sada sam u Stolholmu, asistent na Pravnom fakultetu, a nadam se nakon doktoriranja da ću biti vanredni pa zatim i redovni profesor, priča Hajdin o svojim planovima.

Poznavajući ga nema nikakve sumnje da će ih ostvariti. Ne krije da je uvijek imao velike ambicije, voli izazove, prije svega da se sam sebi dokaže, jer smatra da je uspjeh prevazilaženje ličnih mana, a ne postizanje nekog materijalnog bogatstva koj nije garancija za sreću ili zadovoljstvo. Što se tiče rodnog grada kaže da se dosta promjenio, izgradio, napredovao, ali da bi među ljudima, naročito kod djece trebalo biti više poštovanja roditelja i starijih, kao i međusobnog uvažavanja.
 

Volio bi da se ubuduće više bavi praksom, nego teorijom prava, a specijalnost mu je međunarodno krivično pravo. Ovamo se ne misli vraćati bar ne još nekoliko godina, a Švedska mu se sviđa jer je zemlja koja svakom pojedincu pruža dosta slobode, mogućnosti izbora šta je za svakog pojedinca najbolje.

Osim što je obrazovan, a možda upravo stoga, Nikola ili Nik kako ga u Švedskoj zovu, je ljubazan, uljudan, lijepo vaspitan, kulturan mladić. Uspjeh ga nije uobrazio, ostao je i dalje onaj nasmijani dečko iz Srpske Varoši, sada sa svjetskim manirima. I kako je krenuo dostojno će nasljediti, pa i prevazići svog čuvenog imenjaka.