Poslednje zbogom Stoji Mirković

11

 

Stoju Mirković sam upoznala u kolektivnom smještaju u Karakaju u kome je godinama boravila ova mila, skromna, uboga  ženica. Život joj nije bio ni malo lak, naprotiv, ali je ona sve nedaće podnosila sa osmjehom, bez ljutnje i teških riječi zbog situacije u kojoj se nalazila i teške sudbine koja je pratila.

Prije desetak godina, zahvaljujući pomoći lokalne vlasti kao i nekih dobrih ljudi, ali najviše svojom upornošću Stoja je podigla malu kuću, za nju dovoljnu, na Ulicama.

Bilja je tako sretna, i kad god bi se srele u prolazu, zvala me je da dođem, da popijemo kafu, da me ugosti. Nije imala puno, ali jeste veliko srce i široku dušu.

Upoznala  sam puno ljudi sličih izbjegličkih priča, ali Stoja je ostavila poseban trag. U svojoj nemaštini bila je ponosna, uredna, svaki dio kućice uredila je sa puno ljubavi i pažnje. Živjela je od povremene pomoći Crvenog krsta, grada i ponekih dobrih ljudi poput Boška Kojića koji joj je tu i tamo znao dati pokoju novčanicu.

Živjela je sama, poslednjih godina se razboljela, sestra joj je pomagala, a sada nas je Stoja zauvjek napustila. Žao mi je što je više nikada neću sresti i sa njom popričati. Ova “obična”, “mala”  mila  žena bila je veliki borac, sklanjala se i izvinjavala mnogima što smeta, što postoji sa svojim problemima,  i eto sada je nema. Još uvijek je vidim kod oglasne table u gradu kako stoji i čeka da mi se javi, da me pozdravi, vazda u gužvi u vremenskoj stisci, čovjek nije ni svjestan da je to poslednji susret sa dragom osobom.

Draga moja Stojo, pamtiću te kao jedno drago stvorenje kome težak život nije uništio ono sve dobro u tebi. Neka ti je laka zemlja, kada  već život nije bio prema tebi milostiv.

1 Comments

Prokomentariši

Plain text

Zaštita
953764812Unesite mišem ovo: 7454