Priča sa Drine: Pecanje i šah

I kad sunce prži i kad kiša pada, i kada student vlada, pored Drine možete uvijek vidjeti pokojeg ribara kako strpljivo čeka da ulovi kakvog kapitalca, ili makar  neku drugu ribu. Za večeru ili prodaju, mada ima i onih koji pecaju  iz ljubavi, iz hobija, voda i udica ih smiruju.

Jednog od njih, koji godinama peca u blizini starog mosta, “snimili “ smo baš u trenutku kada je iz vode izvukao ribu. Rekao nam je da se zove Vujadin, da ne voli publicitet , ali voli pecanje, Ovoga puta na udicu je uhvatio ribu  jez koje ima dosta u Drini, preporučujući da  popričamo sa “komšijom” pored njega  koji je i dobar šahista.

I onda jedno veliko iznenađenje.

Njegov “kolega” je Desimir Dukić, koga sam, praveći jednu  reportažu,  upoznala  prije 17 godina, tada u selu Brezik,  kod Kalesije u koje se vratio nakon izbjeglištva. Ali nije  se tu dugo zadržao, zbog kćerke je, priča,  prešao u Zvornik u kome sada žive.

Njegova supruga Milka umrla je  2017. godine.

“Od posledica bombardovanja Semizovca osiromašenim uranijom”, kaže Dukić . Bavila se svojevremenom novinarstvom,  pisala za tadašnje lokalne novine “Most”.

Desimir živi sam sa kćekom, a vrijeme često provodi na Drini, pecajući. Takođe vrstan je šahista, a zanimljivo je da,  uz pomoć tokarske mašine, pravi šahovske figure i garniture.

-Do sada sam izradio sigurno na hiljade šahovskih garnitura. Jedno vrijeme sam od toga živio. Sada malo pauziram, mada imam porudžbi, trenutno iz Novog Sada. Teško je za material, pravim ih od drveta javora, nalazim ga u okolini Snagova priča Dukić.

Izrađuje i šahovske garniture za slijepe osobe  tako da se figure razlikuju po izradi i ukrasima kako bi se mogle osjetiti i razlikovati na dodir. Jednu smo dobili od njega na poklon,iznenadio se da figure još čuvamo.

Što se tiče pecanja, reče da je  Drina rijeka bogata ribom,ali da ima dana kada  slabo grize. “Lovi” na crve, gliste, hljeb, kako kada, ali peca već  godinama, skoro svaki dan. Nije mu nužda, kako kaže, da se time bavi, ali voli, odmara ga, prija mu. Ima i drugare sa kojima dijeli tu strast.

Bilo nam je drago zbog neočekivanog susreta nakon toliko godina i što su se, najzad, posle godina izbjeglištva I  života po tuđim kućama i Federaciji BiH, Dukići, otac i kći, skrasili  u Zvorniku. Još samo da ona  škole  završi i zaposli se, kaže, niko od njega ne bi bio srećniji…

 (Nije dozvoljeno preuzimanje sadržaja u cijelosti ili u dijelovima bez dozvole. Postovi na Portalu zaštićeni su autorskim pravima).