Profesorica Dragica Antonić: Ništa nije teško kad čovjek voli svoj poziv

Iz monografije srednje škole “Tragom jednog stoljeća” prenosimo  tekst posvećen profesorici Dragici Antonić.

Višu gimnaziju i fakultet završila je u Beogradu. Diplomirala je na Filološkom fakultetu, na Odsjeku za srpskohrvatski jezik i književnost. Do dolaska u Srednjoškolski centar u Zvorniku, radila je u osnovnoj školi i teška srca se, kako kaže, odlučila za promjenu i prelazak na novo radno mjesto. 

- Poslije dugog vaganja, odlučila sam  da se prijavim na konkurs za upražnjeno mjesto profesora srpskohrvatskog jezika i književnosti, i to samo 15 minuta prije zatvaranja konkursa. I primljena sam. Od drugog polugodišta 1981. počela sam da radim u Srednjoškolskom centru, i ostala sve do penzije 2004. godine – kaže Antonićeva. 

Pored rada u nastavi, Dragica je počela da vodi i dramsku i recitatorsku sekciju. Uključili su se posebno učenici sa kojima je radila i u osnovnoj školi, i tu su postigli zapažene rezultate. Sa dramom „Hasanaginica” Alekse Šantića, osvojili su treće mjesto na međurepubličkom takmičenju u Brčkom, a na istom takmičenju recitatora, izuzetna Tanja Oljača koju je Dragica pripremala, osvojila je prvo mjesto. 

– Posebno sam ponosna na uspjeh literarne sekcije na međurepubličkom takmičenju o Lazi Kostiću na kome sam učestvovala sa dvije ekipe, jer su moje ekipe osvojile prvo i drugo mjesto. Brzo sam shvatila da nisam pogriješila što sam prešla u novu školu. Lijepo sam se uklopila i bila prihvaćena od svih u kolektivu. Sve sam poštovala i voljela, pa je teško tu izdvojiti nekoga. Ipak ću istaći da su mi Lula Lazarević, Milica Sabljak, Lidija Pažin i Olga Andrijević bile ne samo koleginice nego i prijateljice. Sa Lidijom sam prijatelj i danas, ostale tri, nažalost, nisu više među nama. Mnogo lijepih trenutaka smo provele zajedno, sjeća se Dragica. 

Za toliko provedenih godina u Srednjoškolskom centru izvela je mnoge generacije. Mnogo joj je, veli, teško da izdvoji posebne učenike koji su postali uspješni ljudi, jer bi spisak bio predug. 

– Stanovala sam na Grobnicama. Bilo je to radničko naselje, čija djeca nisu bila baš dobri đaci, a ja sam se borila za svakoga. Zato me je koleginica Izeta Hodžić proglasila predsjednicom Mjesne zajednice Grobnice za slabe učenike .Posao koji sam radila imao je svoju težinu. Međutim, ništa nije teško kada čovek voli svoj poziv. A ja sam ga voljela, kao što sam voljela i djecu – poručila je ,sa nostalgijom ,na kraju razgovora,  profesorica Antonić koja se vratila u Beograd gdje provodi penzionerske dane.

(Tragom jednog stoljeća)