Piše: Mirjana Mićić
Neko je jednom rekao da je umjetnost dolazećem pružiti ruku, odlazećem nogu, a ne pasti. U sličnoj situaciji su sada radnici “glinice” u očekivanju šta će sa njima biti, da li će dobiti nove gazde ili će zadržati stare, da li podržati prve ili druge, kako postupiti, a ne izložiti se opasnosti da zbog svog mišljenja, ne ostanu bez posla. Jer nije lako raditi pod tim pritiskom i u neizvjesnosti šta vrijeme i Vlada (ne)donosi.
Zoran Stevanović reče da on u “Alumini” ima više od polovine rođaka i prijatelja. Vjerovatno jeste tako jer uvijek se naročito pred izbore stranački i ubrzano zapošljavalo, a zna se i uz čiju asistenciju. Patetično ali i komično zvučala je njegova izjava da nema nikoga ko više od njega voli “Aluminu”. Naravno, toliko da želi da je zauvjek ima, da bude njegova, da je “mazi i pazi”.
Jednom sam u “Laguni” srela Stevanovića sa nekim čovjekom. Nisam dobro čula kada se predstavio pa sam mislila da se radi o liku iz “Batagona” jer je tada bila aktuelna priča da će ta firma kupiti potraživanja “Birča”. Ali bio je to Gordan Pavlović Goci koji mi je na moju konstataciju da sam “pobrkala lončice” rekao:” Ma sve je to isti k….”
Prostački, ali je u pravu, svi ti kontraverzni biznismeni ne samo u našem gradu, liče jedni na druge, ko fol šarmantni, a teško onom ko im se zamjeri i na sjenu stane. I svi ko crijeva, povezani, u vezi sa korumpiranim političarima i vlastima na različitim nivoima.
Već unazad nekoliko godina drama oko “glinice” se ponavlja, predugo to sve traje, radnici u neizvjesnosti i brizi za posao i plate, ali i kao oruđe za razne manipulacije. Jer mnogi bi da je imaju, veliki “ulov” je u pitanju, “zlatnu ribicu” niko lako iz ruke ne ispušta.
Ima i ona, (ne važi samo za novinare), ako ti pitanje nije na mjestu, u pitanju ti je (radno) mjesto. Pitanja i nedoumica kod radnika je puno, odgovori razni i različiti, prava rašomonijada, bez konca i kraja, već godinama…
