Sjećanja i zaborav

Piše: Mirjana Mićić

Trideset je godine od izbijanja poslednjeg rata i s tim u vezi obilježavaju se  razne godišnjice, najčešće formiranja ratnih brigada i VRS, koja više ne postoji.

Gledam one mladiće ispod starog mosta kako crtaju ambleme zvorničkih jedinica i bivše vojske. Dobro je da se neke stvari iz bliže, ali i dalje prošlosti pamte, prenose sa generacije na generaciju, njeguju upomene na nedužne žrtve ma kojeg naroda bile, ali toliko godina od (početka i kraja ) rata treba da se okrenemo i nekim drugim stvarima.

Nekadašnji srpski borci više nego ikada ranije, čini mi se, razjedinjeni i podjeljeni - oko smjene predsjednika BORS-a, primanja 100 KM pomoći, visina invalidnina i povećanja boračkog dodatka. Jedni su članovi boračke, drugi organizacije RVI, treći su među veteranima, neki u udruženju stariješina. Sad se, čujem, formira i gradsko udruženje “Vukova sa Drine”. Pored postojeće spomen sobe, oni u novoj zgradi preko puta Kasine, otvorili svoju. Jedni, BO, u zgradi gradske uprave, PPB I RVI u drugoj, a “Vukovi” u trećoj zgradi.

Ima I onih koji još uvijek strahuju od sudskih poziva kao osumljičeni ili u statusu svjedoka za neka ratna zbivanja na području Zvornika. Pojedinima se još uvijek sudi, rijetki su oni koji su na sudu  BiH oslobođeni svih optužbi.

I u zvorničkoj boračkoj organizaciji bilo je do nedavno dosta podjela oko toga ko ih i kako predstavlja i troši sredstva namjenjena  za njen rad i osnovne potrebe eks boraca. Izabran je novi predsjednik Skupštine BO Zvornik, a među onima na raznim svečanostima u prvim, počasnim, redovima  su i oni koji pušku tih ratnih godina nisu ni vidjeli a kamoli nosili.

U Bratuncu nedavno demobilisani borci, mahom sirotinja, najavili štrajk nezadovoljni svojim položajem. Oni koji su se u ratu obogatili i dalje su u prvim redovima, ali raznih svečanih akademija, drže govore, polažu vijence, daju razna obećanja, dok oni nekada najbolji boric, da prežive, rade na građevini ili kod kakvog privatnika  za male pare. “Ovo nam je naša borba dala”, glasili su stihovi jedne pjesme iz nekog drugog rata. Ima dosta toga za ponos, ali i onoga što nije na čast, ne nekadašnjim borcima, već onima koji o njima (ne)vode računa.

Da nije bilo pravih boraca i istinskih partiota, ne bi bilo ni RS ni još mnogo čega, to mnogi zaboravljaju, iako održavaju sjećanje na mnoge godišnice. Dovoljno je vidjeti samo kako su skromno obučeni i povučeni, gdje žive, kolika su im primanja, djeca nezaposlena, pa će mnogo toga biti jasnije o njihovom položaju, tada ali i sada…