Slavica - babica širokog osmjeha

Široki osmjeh i vedar duh je ono što karakteriše Slavicu Radović, babicu, kako ona voli da kaže za sebe, jer je to bila sav svoj radni vijek. Počela je da radi kao mlada babica u Sapni gdje je radila na terenu više od sedam godina.

• Upisala sam medicinsku školu u Sremskoj Mitrovici. Moji roditeji nisu bili za to, tako da mi je majka pred polazak na upis rekla da ako baš mora ta škole neka bar budem babica. I tako je i bilo. I nikada se nisam pokajala, naprotiv, kada bih ponovo morala da biram ponovo bih ovo izabrala.Ovaj posao mi je samo lijepe stvari donio, priča Slavica koja je od početka ove godine u penziji.

Kaže da joj je  posao u Sapni ostao u najljepšoj uspomeni.

“Voljela sam ljude tamo I oni mene. Generalno volim sve ljude jer nikada ništa ružno do njih nisam doživjela. Nisi me ni povrijedili, ni uvrijedili, naprotiv, bilo je puno lijepih događaja, poznanstava, radosnih događaja. Od 1988. godine sam radila u Zvorniku kao glavna sestra u Dispanzeru za žene. Bilo je i rođenja trojki, lijepo je kada žena ostane u drugom stanju, kad pratimo trudnoću i na svijet dođu nova bića, priča Slavica.

Posebno ističe da je imala dobar kolektiv, da su bili prava složna porodica, spominje koleginice Milku Mlađenović, Slavicu Kovačević, pokojnu Nadu Marković, ljekare koji su tokom rata došli iz Loznice i pomagali im poput dr Zorana Nikolića, dr Vučićevića, dr Žarka Pavlovića.

Slavica je što je važno napomenuti višestruki davalac krvi i uvijek se odaziva pozivu da je da kada nekome zatreba baš njena krvna grupa. Veliki je i humanista, uvijek pomaže ljudima u nevolji i poduži je spisak onih koje je zadužila svojim dobrim dijelima.

S suprugom Momčilom, Momom Radovićem, živi u Jardanu. U braku su 41 godinu. Imaju dvoje djece sina Dragana i kćerku Jelenu koja živi u Novom Sadu, tri unuka i jednu unuku.

Nikada nisu ni pomislili da pređu da žive u Zvornik, u grad jer su u Jardanu napravili lijepu kuću, imaju stoku, imanje, što sada kad je u penziji Slavica itekako koristi jer se najviše bavi kućnim i poslovima oko nje.

• Ima vremena za sve, dosta putujemo Momo i ja, često me zovu i moje bivše kolege, družimo se, uključuju me u razne aktivnosti, priča Slavica koju vole svi koji je znaju jer plijeni svojim osmjehom i uvijek dobrim raspoloženjem.

I dok razgovaramo u jednoj ljetnjoj bašti mnogi prilaze da je pozdrave, poljube, upitaju se sa njom. Radeći svoj posao upoznala je mnogo ljudi tako da ne može proći gradom, a da ne sretne nekoga poznatog. Lijepa i pozitivna osoba koja se radovala radeći svoj posao i to prenosila i na kolege i pacijente. Zato je Slavica i zaslužila da joj se na ovaj način bar malo odužimo za sve što je i kako radila jer njena pojava i širok osmjeh sve čine nekako ljepšim I vedrijim.