U čekanju na jedan obrok dnevno

Svaki dan oko pola dvanaest ispred (nekadašnje) robne kuće okuplja se desetak naših sugrađana slabijeg imovnog stanja koji očekuju kuvani obrok koji stiže iz Srebrenice, ili Vlasenice. Kako kad, zavisno od projekta koji se realizuje, a njima omogućava jedan skromni ručak svaki dan po koji dolaze noseći  kantice u rukama.

Među onima koji čekaju na taj, najčešće jedini kuvani obrok u toku dana je i Zoran Rakanović. Pristaje na razgovor. Kaže da ima malu invalidsku penziju i da dobija 110 KM za tuđu njegu i brigu odnosno kupovinu ljekova. Ima psihičkih ali i fizičkih zdravstenih problema. Živi sam, nije se ženio. Roditelji umrli, brat takođe, sestra udata u Zrenjaninu, živi u garsonjeri koju je  davno dobio od Doma zdravlja u kome je nekada radio.

- Dođem ovdje svaki dan, zna se kad je kojeg dana koje jelo, ponedeljkom pasulj, utorkom riža, srijedom makaroni itd. Bude ponekad i poneka voćka, vikendom suva hrana. Dobro dođe  kad bolje nema, priča Rakanović.

Mnogi Zvorničani se sjećaju njegovog oca  Stanka koji je preminuo 2013. godine Bio je specifičan “lik”, pisao poeziju, jedne godine se kandidovao kao nezavisni kandidat za odbornika, ali nije “prošao”. I Zoran piše pjesme, a kaže da mu je žao što više nema njihove grupe u Centru za mentalno zdravlje, pri Domu zdravlja.

“Od nas desetoro, sedmoro je umrlo, ostali Goca, Nada i ja.Sad tamo idemo samo na kontrole, nekada smo imali kreativnu radionicu, družili se, pravili razne predmete”, priča Rakanović.

Na svoj obrok čeka i Gordana Vukajlović. I ona živi od naknade za tuđu njegu I pomoć, kao i od prodaje polovne garderobe  na pijaci. Žali se da je ruke bole od svakodnevnog nosanja odjeće koju slabo ko kupuje, Oblači se, kaže, u Crvenom krstu. Sestra je pokojnog Bore Vukajlovića, kome se svake godine, u čast, organizuje memorijalni turnir u šahu, Tada se Gordane i njene porodice neki iz vlasti  jedino sjete.  

- Živim u trošnoj kući, samo da vidiš gdje spavam, ne mogu da je prodam jer ima 18 vlasnika, za većinu i ne znam gdje su. Treba para za popravku koje nemam, jedva preživljavam. Godinama pijem lijekove zbog psihičkih problema. Dva sina odrasli ljudi, bez posla, bez primanja. Ma, muka živa, priča Goca koja i pored svega nije ogorčena na vlast. Hvali gradonačelnika. Kaže da joj ponekad da koju marku i sasluša. “Fin čovjek”, zaključuje.

Nekada, kaže uzme ručak za Peru Jovića i njegovu porodicu. On joj uslugu vrati  kada ona ne stigne na vrijeme, oko podneva, kada automobil sa hranom najčešće  stiže pred robnu. Ručak voze i u Čelopek, Kozluk  i druge djelove Zvornika.

Ima još onih koji, poput sina jednog doktora u penziji, zajedno sa Gordanom i Zoranom,  čekaju dolazak vozila koji im život čini malo lakšim.

I dok neki naši sugrađani ne znaju šta će od para, eto i ovo je slika Zvornika. Unazad nekoliko mjeseci u Zvorniku, u blizini srednje škole, Međunarodni fond solidarnost Emaus je imao svoje prostorije narodne kuhinje koje su zatvorene.

Grad Zvornik umjesto narodne kuhinje odnosno kuvanog obroka, tri-četiri puta godišnje dijeli pakete sa osnovnim životnim namirnicama korisnicima socijalne pomoći. Gordana, Zoran i ostali iz ove priče nisu na tom spisku. Zašto? To znaju oni koji ih na njega nisu stavili…