Vidim da ne vidim

Piše: Mirjana Mićić

Vidim da neke ljude više ne vidim u  gradu. Nekako ni ne razmišljam o nekima od njih, ali nakon izvjesnog vremena primjetim da ih ne srećem ni u zgradi, ulici, na stazi pored Drine. Raspitam se, kad ono neki otišli u zemlju, neki iz zemlje. Ima i onih koji su se odselili u druge gradove u RS, Srbiji ili i dalje.

Mila se preselila u Loznicu, Kosa čak u Smederevo, Petar  u Kikindu, Okuke  vratile u Sarajevo, mnogi Zvorničani imaju stanove u Beogradu, Novom Sadu, pa su malo tamo- malo ovdje. Otišlo je i dosta mladih ljudi što samih, što sa porodicom, neki na fakultete pa se i ne vrate, drugi u potrazi za poslom.Nikola u Americi, imenjak mu u Švedskoj, Goran u Njemačkoj Radovan u Mađarskoj, Zoran u Sloveniji, Gordana u Norveškoj.

Otuđili smo se, zatvorili u svoje stanove i probleme, pa i ne primjećujemo da ljudi odlaze, da se komšije sele, udaju i žene, mada ima i onih koji kao da se boje da će ih ko ureći, pa neke stvari kriju, nikome ne govore, pa se samo  iskradu i iz grada i iz naših života.  

Nakon dosta godina, pa i decenija u gradu vidim opet neke predratne Zvorničane, uglavnom Bošnjake. Ostanu koji dan i vrate se tamo odakle su došli, jer ovdje, kažu, više ništa nije kao prije, bar za njih.

Žao mi što neki dragi, pametni i vrijedni ljudi odlaze, a još više što to kasno primjetimo, kada više nisu među nama, bar da im mahnemo za sretan put, uz nadu za ponovno viđenje kad-tad.