Piše: Mirjana Mićić
Skoro je godinu dana kako Zoran Stevanović više, zvanično, nije na čelu grada. Posle vaganja za i protiv, posle prošlogodišnjih izbora, odlučio je da ode u narodne poslanike nakon 15 godina vladanja Zvornikom. Ali kao da nikada i nije otišao jer je i dalje prisutan u političkom, privrednom, društvenom životu, medijima, za mnogo toga se i dalje, možda i više nego ranije, pita. Skoro o svemu i svakom, ne samo u gradu i na poslu, njegova je presudna.
U međuvremenu je postao predsjednik upravnog odbora Alumine, ostvario svoj dugogodišnji san, oslobodio se nekih obaveza i ljudi i moram da primjetim nikad nije bolje izgledao. Strela sam ga nakon skoro godinu dana sasvim slučajno, juče, na ulici, išao pješice, sportski obučen, opušten, zadovoljan, mršaviji, ljepši uživo nego na televiziji. To sam mu i rekla kao i da kako je krenulo Zvornik bi trebalo da promjeni ime u “Zoranovo” jer je njegovo, ovako i onako. Nasmijao se, malo kiselo i otišao svojim poslom.Ali mora mu se priznati da čovjek zna “znanje”, da vješto žonglira u ovim vremenima i raznim situacijama i da se za većinu stvari pita, odlučuje i presuđuje.
Još uvijek je i predsjednik gradskog odbora SNSD-a Zvornik, nakon Lazara Prodanovića koji je bio prije njega, a koji se prije nekoliko godina odselio u Bratunac. I umjesto da svoju karijeru završi kao ambasador u nekoj zemlji jer je kao poslanik u više mandata i u Narodnoj skupštini RS i Parlamentarnoj BiH, proputovao skoro cijeli svijet on završio kao načelnik Bratunca. Što mu je to trebalo pita se sada i on sam, ali kasno. Uz bogato političko iskustvo i obrazovanje možda je trebao to da izbjegne, ali kada predsjednik stranke naredi nema hoćeš -nećeš.
Mnogo je lakše biti poslanik nego prvi čovjek neke lokalne zajednice, davno je to shvatio i Hadži Jovan Mitrović koji je poput Zorana prije dvadesetak godina isto postupio.
Dok jedni padnu sa konja na magarca, drugi i dalje jašu na čelu kolone. Stvar ličnog ili partijskog izbora, spleta okolnosti ili nečeg trećeg, vrijeme će pokazati , ali nikad se ne zna zašto je nešto dobro ili loše pa te natjera da progovoriš ...
